Normativni sukobi (antinomije) tradicionalna su tema u zapadnoj pravnoj misli.[i] Pojam se, u širem smislu, odnosi na situacije u kojima dvije pravne norme, koje su istovremeno primjenljive na isto činjenično stanje, uređuju to stanje na međusobno nespojiv način.
Primjer 1:
Norma N1: “Pobačaji su zabranjeni.”
Norma N2: “Pobačaji su dopušteni u hitnim medicinskim slučajevima.”
Dvije su norme u sukobu s obzirom na pobačaje u hitnim medicinskim slučajevima.
Primjer 2:
N1: “Zabranjeno je zaustavljanje automobila ispred vojnih baza.”
N2: “Obavezno je zaustavljanje automobila kad je na crvenom svjetlu na semaforu.”
Dvije su norme u sukobu s obzirom na zaustavljanje na crvenom svjetlu kada se semafor nalazi ispred vojnih baza.
Teorija normativnih sukoba obično se dijeli na dva široka područja (Bobbio 1988: 123). Prvo pitanje jest pitanje njihove identifikacije, koja uključuje njihovu definiciju, tipologije i odnose prema tumačenju i argumentaciji. Drugo pitanje jest pitanje njihovog rješavanja, odnosno utvrđivanja kriterija za rješavanje normativnih sukoba. Kriteriji imaju funkciju određivanja koje će od suprotstavljenih normi prevladati i na koji način (Chiassoni 2011, 282).
Uz lex superior derogat legi inferiori (hijerarhijski viša norma „prevladava“ nad nižom) i lex specialis derogat legi generali (posebna norma „prevladava“ nad općenitom), jedan od tradicionalnih kriterija za rješavanje sukoba normi jest kriterij lex posterior derogat legi priori, prema kojem norma koja je kasnije uvedena u pravni sustav „prevladava“ nad normom koja je uvedena ranije. Zbog toga se kriterij obično smatra mehanizmom kojim djeluje prešutna (implicitna) derogacija (ukidanje), odnosno uklanjanje norme iz pravnog sustava. Dok se izričito (eksplicitno) ukidanje norme događa nakon što normotvorac donese normu o izričitom ukidanju („Odredba P je ukinuta.“), do prešutnog ukidanja dolazi zbog nespojivosti ranije i kasnije norme, i djelovanja kriterija lex posterior.[ii] Stoga, upotreba kriterija lex posterior za utvrđivanje da je norma ukinuta smatra se sastavnim dijelom sudske funkcije, što znači da je svaki sud nadležan za njegovu primjenu kada odgovara na questio iuris relevantan za rješavanje određenog predmeta.[iii]
Uobičajena rasprava na temu kriterija lex posterior vodi se o problemu njegove nužnosti u pravnim sustavima. Rasprava se, preciznije, vodi oko pitanja: „Je li lex posterior kriterij nužno (u nekom smislu kojeg tek treba utvrditi) obilježje pravnih sustava? Sadrže li ga pravni sustavi nužno?“
Ostatak ovog bloga ponudit će kratku skicu teorijskog terena o tom pitanju, ocrtati afirmativne i negativne odgovore na njega te istaknuti neke autore koji su doprinijeli raspravi na obje strane.
Teza o nužnosti
Afirmativni odgovor na to pitanje nazivamo tezom o nužnosti. U povijesti pravne misli, teza o nužnosti poprimala je dva različita oblika, ovisno o značenju „nužnosti“ koja se pripisivala kriteriju lex posterior: teza o logičkoj nužnosti i teza o konceptualnoj nužnosti.
Teza o logičkoj nužnosti
Prva verzija teze o nužnosti najviše se povezuje s tzv. Begriffjurisprudenzom, pravnoznanstvenom i tumačenjskom pristupu iz 19. stoljeća.[iv] Ta verzija tvrdi da je iz logičkih razloga, koji se obično odnose na logičko načelo proturječnosti, kriterij lex posterior logički nužan element (modernih) pravnih sustava. Drugim riječima, budući da logičko načelo proturječnosti zabranjuje istovremeno postojanje dviju kontradiktornih normi u istom pravnom sustavu, kasnija norma mora prevladati, ili se smatrati jedinom koja “istinski” postoji u pravnom sustavu.
Sažetak tog stajališta lijepo izražava austrijski teoretičar prava Hans Kelsen, koji je u svojoj „ranoj fazi“ zastupao stajalište o kriteriju lex posterior kao „pravno-logičkom“ načelu. Prema Kelsenu:
Da kasnija norma ukida raniju normu kada je sadržaj jedne u suprotnosti sa sadržajem druge i nadalje, da kasnija norma umjesto ranije utvrđuje određeni tijek ponašanja kao obvezujući – to se, naravno, smatra pravno-logičkim načelom samo unutar jedinstvenog normativnog sustava. […] Opće logičko načelo da je sud A nespojiv sa sudom ne-A razlikuje se od logičkog načela svojstvenog normativnoj spoznaji. Prema potonjem, nije slučaj da norma A ili norma ne-A mogu biti valjane, kao što je slučaj s sudovima, gdje je istinit ili sud A ili sud ne-A. Umjesto toga, ono što razlikuje specifični logički princip normativne spoznaje jest da samo kasnija norma može biti valjana, s obzirom na to da dotične norme pripadaju istom sustavu. Zahtjev da kasnija norma ima prednost nad ranijom normom, a ne obrnuto, čisto je logička posljedica koja proizlazi iz prirode norme i iz suštine jedinstva u normativnom sustavu.
(Kelsen 1914: 206-7 – kurziv moj)
Protiv tog se stajališta iznose dva glavna protuargumenta.[v] Prvo, iako je možda održivo stajalište da se proturječje između dviju normi ne može prihvatiti u pravnim sustavima, tvrdnja da to logički implicira da kasnija norma mora prevladati jednostavno je non-sequitur jer bi se proturječje jednako tako moglo izbjeći usvajanjem kriterija lex prior, odnosno prevladavanjem ranije norme. Drugo, nastavljajući se na prethodni argumenta, kriterij lex posterior očito nije primjenjiv na sve normativne sukobe. Nad njime će često prevladati drugi kriteriji kao što su lex superior i lex specialis, suprotno onome što bi se očekivalo od “logičkog” načela.[vi]
Kao rezultat toga, teza o logičkoj nužnosti danas je široko odbačena od strane suvremene pravne teorije.[vii] Unatoč tome, lex posterior se još uvijek, iako vjerojatno bez previše promišljanja, često opisuje kao “logički” princip u svakodnevnom pravnom diskursu.[viii]
Teza o konceptualnoj nužnosti
Teza o nužnosti doživjela je određeni porast popularnosti posljednjih desetljeća jer je njezinu drugu verziju, tezu o konceptualnoj nužnosti, branilo nekoliko istaknutih suvremenih pravnih teoretičara.[ix]
U toj verziji teze o nužnosti, kriterij lex posterior smatra se konceptualno nužnim obilježjem pravnih sustava. Stoga, umjesto da se odnosi na nužnost kao stvar načela proturječnosti, prema toj verziji teze nužno postojanje kriterija lex posterior konceptualno proizlazi iz (konceptualno nužne) nomodinamičke prirode pravnih sustava.[x] Argument lijepo sažimaju teoretičari prava Carlos Alchourrón i Eugenio Bulygin:
Ovo pravilo [lex posterior] konceptualno je povezano s pojmom nadležnosti ako pod ‘nadležnošću’ podrazumijevamo sposobnost promjene normativnog statusa određenih radnji. Prema tome, pravilo lex posterior nije kontingentno pravilo. Umjesto toga, konceptualno je nužno u onoj mjeri u kojoj postoji normativni autoritet koji je nadležan promijeniti deontičke kvalifikacije određenih radnji. [..] Bez načela lex posterior, međutim, ne bi bilo nikakve nadležnosti, a tada ne bi bilo ni mogućnosti normativne promjene koja proizlazi iz akata autoriteta.
(Alchourrón & Bulygin 2015: 326 – kurziv moj
Glavni protuargument toj verziji teze o nužnosti poziva se na već spomenutu razliku između izričitog i prešutnog ukidanja.[xi] Čak i ako pretpostavimo da nomodinamička priroda prava konceptualno zahtijeva da normativni autoritet može ukinuti normu, to ne znači nužno da mora imati sposobnost učiniti to prešutno. Vlast bi, na kraju krajeva, mogla imati samo sposobnost izričito ukinuti normu.[xii] Ukratko, nomodinamička priroda prava konceptualno zahtijeva postojanje mehanizma ukidanja normi, ali ne nužno i mehanizma prešutnog ukidanja normi. A budući da samo prešutno ukidanje, ali ne i izričito ukidanje, pretpostavlja postojanje kriterija lex posterior, slijedi da nomodinamička priroda prava ne podrazumijeva nužno postojanje kriterija lex posterior u pravnom sustavu.
Iako ovaj protuargument predstavlja udarac tezi o konceptualnoj nužnosti, rasprava o tom pitanju sigurno će se nastaviti jer se argumenti s obje strane ponavljaju i usavršavaju.[xiii]
Sadržaj ovog bloga povezan je s mojim trenutnim doktorskim istraživanjem o tradicionalnim kriterijima za rješavanje normativnih sukoba.
SUGGESTED CITATION: Relac, Svan: “Je li kriterij lex posterior nužan u pravnim sustavima?“, FOLBlog, 2025/09/19, https://fol.ius.bg.ac.rs/2025/09/19/je-li-kriterij-lex-posterior-nuzan-u-pravnim-sustavima/
NOTES
[i] Neki od utjecajnih klasika na temu normativnih sukoba su Bobbio 1960; Engisch 1956; Gavazzi 1959; Kelsen 1960; Perelman 1965.
[ii] O razlikovanju vidjeti, npr., Guastini 2017.
[iii] Za razliku od kriterija lex superior, čija je upotreba za utvrđivanje da je norma nevaljana i stoga poništena obično rezervirana samo za neke specijalizirane sudove pravnog sustava.
[iv] Čijim se važnim predstavnicima smatraju, primjerice, G. F. Puchta, B. Windscheid i R. Jhering (u svojoj ranoj fazi).
[v] Vidi, među ostalima,, García Máynez 1963: 9.; Paulson 1983: 9.
[vi] Obično se smatra da kasnija niža norma (npr. zakon) nikada neće prevladati nad ranijom višom normom (npr. ustavom). Štoviše, ponekad se smatra da čak i ranija posebna norma prevladava nad kasnijom općom normom. Vidi, npr., Bobbio 1988: 133-135..
[vii] Čini se da ih je i sam Kelsen, usvajajući stavove svog bečkog kolege Adolfa Merkla, odbacio 1920-ih. O promjenama Kelsenovih stajališta o lex posterior, vidi Paulson 1983.. Za Merklovu kritiku ranih Kelsenovih stajališta, vidi Merkl 1918.
[viii] Vidjeti, primjerice, predmet Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-7217/2021 od 20. prosinca 2022.; Neki udžbenici za pravnu filozofiju ili pravno rasuđivanje uzimaju kriterij lex posterior kao logičku ili “sistemsko-logičku” metode tumačenja. Vidi, npr. Kirste 2020: 54-55.
[ix] Uključujući Carlosa Alchourróna i Eugenija Bulygina (2015: 326), Pabla E. Navarra i Jorgea Rodrígueza (2014: 223 i 2015: 112) i Luigija Ferrajolija (2016: 649).
[x] U suvremenoj pravnoj teoriji, posebno nakon radova Hansa Kelsena i H. L. A. Harta, smatra se nekontroverznim da je bitno obilježje suvremenih pravnih sustava njihova sposobnost da budu svjesno i voljno sadržajno izmijenjeni od strane nadležnih tijela. Vidi Kelsen 1934, posebno poglavlje 5. Hart 1961, posebno poglavlje 5.
[xi] Ranu verziju ovog argumenta iznio je Merkl 1918: 82-83. Modernu verziju argumenta iznosi Guastini 2017.
[xii] Takav pravni sustav mogao bi imati dva načelna modela obračunavanja s normativnim sukobima između ranije i kasnije norme. Prvi je model u kojem vrijedi kriterij lex prior, prema kojem je sud ovlašten utvrditi da u sukobu ranija norma prevladava nad kasnijom. Drugi je model u kojem sud, utvrdivši normativni sukob između ranije i kasnije norme, dužan tražiti od normotvorca da (izričito) potvrdi ukidanje ranije norme.
[xiii] Jedan primjer sofisticiranog usavršavanja teze o nužnosti iznosi Agüero-SanJuan 2017.